Aerodrom Ljubljana, Adria Airways, Tehnika, Nova Kreditna banka Maribor, Telekom Slovenije, Cinkarna Celje, Gospodarsko razstavišče, Paloma, Terme Olimpia, Unior, Žito, Elan, Foton i Helios, petnaest je slovenskih državnih tvrtki koje bi uskoro trebale promijeniti vlasnika. Slovenska državna televizija objavila je da bi baš danas slovenski parlament na izvanrednoj sjednici trebao odlučivati o listi 15 tvrtki u kojima država ima vlasničke udjele. Prema prijedlogu Vlade premijerke Alenke Bratušek te tvrtke trebale bi biti prodane što prije, jer je gospođa slanjem prijedloga o prodaji slovenskih tvrtki samo poslušala preporuku Europske komisije koja je Slovencima predložila prodaju kako bi što prije izašli iz krize te stabilizirali javne financije. Odmah se obznanilo i kako za neke tvrtke već postoji interes pa su za 73 posto Heliosa već stigle ponude američkog PPG-a i austrijskog Ring Internationala.
Meni je to što su Slovenci napravili odlično; odlučiše rasprodati državu, jer uvidješe da sami s njome baš i ne znaju upravljati. Od zemlje kojoj su tepali da je mala miljenica Europe, a mi joj, jalni Hrvati zavidjeli, Slovenija se našla na listi financijski dotučenih. No, kako su oni poznati po svojoj radišnosti i pragmatičnosti, shvatili su da je 12.05 sati i da ako sada ne prodaju to što imaju, cijena bi kasnije mogla biti manja. Uostalom, znaju susjedi da eto nas od 1. srpnja u Europskoj uniji, a Bog sveti zna što je naša Vlada odlučila prodati. Od nacionalnih prirodnih bogatstava do tvrtki. Kojih, valjda oni u Banskim dvorima znaju. Barem neki, čisto sumnjam da su upućeni svi, jer vidimo da im međusobna komunikacija baš i ne ide. Posebice između SDP-a i HNS-a, ali i na to smo već oguglali. Više nije vrijedno spomena, a i dojadilo je svima.
Dakle, mi još nemamo pojma što će biti prodano, kome, zašto, kada i po kojoj cijeni, a Slovenci sve transparentno, dum, u glavu. Pa opozicija odmah skočila na noge, da kako to i kakav je to način, ali Alemku baš briga; ona spašava Deželu, jer vidi kuda ju je politika Janeza Janše odvela. E, sada, tu bismo i mi nešto mogli naučiti, ali i patentirati nove izume. Primjerice, prodamo svoju Vladu, damo je na licitaciju. Tko zna, možda bismo i uspjeli za nju dobiti neku lovicu pa da je uložimo, primjerice, u sanaciju pokradene državne tvrtke. Koju smo već kao porezni obveznici sanirali više stotina puta, ali još jednom nije naodmet. Sigurna sam da se za, primjerice, ministra Linića može dobiti pristojan novac. Nudi odmjerenost, temperament, smirenost, blagost, gotovo svetačke osobine. Tko ga ne bi poželio otkupiti?
Ili, recimo, za premijera? One prodorne plave oči, pune suosjećajnosti i topline, taj divan rječnik kojim se služi, a mi ga neuspješno i očajnički pokušavamo razumjeti, ali ne uspijevamo u tome. Jer, takvu je dubinu nemoguće dokučiti. A i samim time što je premijer, cijena bi mu skočila, apsolutno sam sigurna. Svatko se voli pohvaliti da u zbirci trofeja ima i jednog premijera, k tome još i mladog.
Onda, kada gledam dalje, prodala bih i ministra zaštite okoliša Zmajlovića, za kojega u godinu dana mandata nije čuo nitko osim njegovih zaposlenika u Ministarstvu, a i kolega iz Vlade (valjda ga oni prepoznaju). On bi štošta dao strancima u koncesiju, a ja bih dala njega. U ovom slučaju ne mogu procijeniti kolika bi cijena bila za njega, no, uvijek vrijedi pokušati. Pa dalje kada gledam, vidim da bi se recimo i za ministra obrane Kotromanovića dala postići lijepa cifra. Visok, zgodan, a još i ratnik, samozatajan, skroman…
No, najradije bih sebe samu dala u koncesiju nekom bogatom Talijanu, ali još bolje, Turčinu. Kod njih provjereno prolazim, u više sam se navrata uvjerila; oni vole ovakve plave, građe pješčanog sata, svijetlog tena. A i dobro je što me ne bi razumjeli, ne govore hrvatski pa me ne bi odmah otpisali, kada bih krenula s tužnom životnom pričom. Naravno, najveća mi je želja završiti kao sultanija u turskom haremu; zbrinuta, a glavni me šef ne dira, jer ima puno mlađih i zgodnijih. Tko bi se još seksao po ovom toplotnom udaru, ljepše je ležati u svili i kadifi.
