Međutim, dosta često navedena ulaganja uslijed loše poslovne odluke ne budu rentabilna, te se prijevremeno raskidaju ugovori o najmu takve imovine. Što o navedenom misli Porezna uprava, a što nalaže zdrav razum, pročitajte u nastavku….
Što je to ulaganje u tuđu imovinu?
Uzmimo sljedeći primjer – poduzetnik otvara novi prodajni prostor u West gate-u za prodaju računalne opreme i potpisuje ugovor o najmu na 5 godina. Poduzetnik je adaptirao prodajni prostor te unutar njega postavio police, stolove, ormare itd. te evidentirao isto kao ulaganje u tuđu imovinu. Međutim, zbog krize i deset novih otvorenih shopping centara prodaja ne ide. Budući da poduzetnik nije spreman stalno pokrivati gubitke nakon godine dana donio je odluku od zatvaranju prodajnog prostora. Postavlja se pitanje poreznog tretmana rasknjiženja navedenog ulaganja u tuđu imovinu.
Ulaganja u tuđu imovinu su s računovodstvenog aspekta uređena MRS-om 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema. S aspekta navedenog standarda, takva ulaganja predstavljaju dugotrajnu imovinu poduzetnika jer, gledajući s ekonomske strane, sve potencijalne koristi i rizici prelaze s iznajmljivača na poduzetnika koji je unajmio prostor.
Ulaganja u tuđu imovinu bi suštinski mogli podijeliti na dvije temeljne kategorije:
• ulaganja u prostor koja se ne mogu odvojiti (fizički maknuti) iz tog prostora (u našem slučaju adaptacija prostora);
• ulaganja u prostor koja se mogu fizički odvojiti (u našem slučaju police, stolovi, ormari itd.).
Kada poduzetnik raskida ugovor o najmu, događa se situacija da imovina koju koristi neće više donositi ekonomske koristi, te je istu potrebno rashodovati.
Što o rashodovanju ulaganja u tuđu imovinu kaže Porezna uprava?
Porezna uprava na rashodovanje ulaganja u tuđu imovinu gleda na sljedeći način:
• ako se prilikom izlaska iz poslovnog prostora, troškovi imovine prefakturiraju vlasniku prostora (za oba dvije vrste ulaganja) ili se imovina nastavlja koristiti u nekom drugom prostoru (za imovinu koju je moguće fizički odvojiti), ne postoji problem s aspekta PDV-a i poreza na dobit. Naime, u takvim slučajevima, porezna uprava je od stajališta da se navedena imovina i dalje koristi u poslovne svrhe;
Međutim, problem se javlja jer tržišni uvjeti dosta često onemogućavaju poduzetnike da prefakturiraju ulaganja na vlasnika prostora (što pogotovo vrijedi za velike trgovačke centre) ili nije moguće prenijeti dio imovine u novu lokaciju.
Sukladno mišljenjima porezne uprave, kada se navedena imovina ne prefakturira na vlasnika niti se nastavlja koristiti u drugom poslovnom prostoru u poslovne svrhe, tada je na tržišnu vrijednost rashodovane imovine (koju nije moguće nastaviti koristiti) potrebno obračunati porez na dodanu vrijednost, a sama neamortizirana vrijednost takve imovine (kao i trošak PDV-a kojeg bi trebalo obračunati) bi bio porezno nepriznat rashod s aspekta poreza na dobit.
Porezna uprava svoj stav temelji na jednom od temeljnih računovodstvenih principa – „sučeljavanju prihoda i rashoda“, te navodi da se rashodi razdoblja mogu porezno priznati samo ako služe kako bi poduzetnik ostvario prihode. Pošto u slučaju izlaska iz tuđeg prostora, rashodovanje ulaganja u tuđu imovinu neće u budućnosti generirati prihode poduzetniku, sukladno stajalištu Porezne uprave, samo rashodovanje imovine ne bilo priznato s aspekta poreza na dobit.
S obzirom na navedeno mišljenje Porezne uprave predlažemo pokušati postaviti odnose s najmodavce uzimajući u obzir porezno mišljenje – možda kroz nižu najamninu ili kroz odredbe ugovora kojima će biti određeno da ukoliko najmoprimac izađe iz prostora prije vremena ima pravo na nadoknadu uložene investicije.
Međutim, postavlja se pitanje, zašto bi posljedica krive poslovne odluke bio porezno nepriznat rashod? Svjedoci smo svakodnevnih posljedica takvih odluka na poslovanje društva, od prenatrpanog skladišta radi kojeg se zalihe moraju prodavati s gubitkom pa do otpremnina nesposobnim direktorima.
Primjenjujući navedenu analogiju, mogli bi kao ekstreman primjer ustvrditi da otpremnina direktoru koji nije bio uspješan ne bi bila porezno priznat rashod jer ne doprinosi stjecanju prihoda razdoblja?
Zaključak
S obzirom na već navedena stajališta porezne uprave, sasvim je izvjesno da bi u slučaju nadzora od Porezne uprave poduzetnik koji iskaže rashode od otpisa ulaganja u tuđu imovinu kao porezno priznate rashode razdoblja, te ne obračuna PDV na tržišnu vrijednost imovine bio u problemima. Vjerojatno bi nastupila situacija gdje bi Porezna uprava naknadno zaračunala PDV na tržišnu vrijednost rashodovane imovine i osporila priznavanje troška neamortiziranu vrijednost takve imovine (uvećala osnovicu poreza na dobit za takav rashod) te zaračunala zatezne kamate.
Međutim, poslovna logika nam govori da su navedeni rashodi rezultat krive poslovne odluke (a ne privatnog hira) i tržišnih uvjeta koji su nepovoljni za najmoprimce, te shodno tome da bi navedeni rashodi trebali biti porezno priznati s aspekta poreza na dobit, te da ne bi trebali predstavljati isporuku s aspekta PDV-a.
Da li će te riskirati i platiti pripadajuće poreze uvećane za zatezne kamate jednom ako do nadzora od strane Porezne uprave dođe, ili će te platiti pripadajuće poreze odmah, ovisi samo o Vašoj odluci.
Tekst je pripremio Cinotti Revizija/Savjetovanje/Računovodstvo
