Povećanje dobne granice za umirovljenje sa 65 na 67 godina neće značiti i više mirovine. Štoviše, zbog većeg broja onih koji zbog zdravlja i uvjeta rada neće moći raditi do 67, vjerojatno ćemo imati sve više prijevremenih umirovljenika. Kako se te mirovine unatoč visokom stažu umanjuju (trenutno do 20,4 posto za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu), to znači još niže mirovine, odnosno, još više siromašnih umirovljenika, upozoravaju u sindikatima nakon nedavne najave kako će Hrvatska morati usvojiti preporuku MMF-a o povećanju dobne granice za umirovljenje, koju je do sada prihvatilo 14 europskih zemalja. Da je to mogući scenarij potvrđuju i podaci. Naime, još 2002. u mirovinu se u prosjeku išlo sa 57 godina i 28 godina staža (starosni umirovljenici sa 59 godina i 31 godinu staža), a 2012. u mirovinu smo odlazili sa 62 godine i dva mjeseca te 29,5 godina staža (starosni umirovljenici sa 64 godine i 32,5 godine staža). Ukratko, povećanje dobne granice za mirovinu iz 1999. godine dalo je rezultata. No, prosječan umirovljenik 2002. imao je 67 godina, a mirovina se u prosjeku koristila 15 godina. S druge strane, 2012. godine prosječna dob umirovljenika je 71 godina, dok se razdoblje korištenja mirovine povećalo na – 19 godina. Procjene stručnjaka idu za time da je razlog tome veći broj prijevremenih umirovljenika, koji su koristili mogućnost ranijeg odlaska u mirovinu tijekom prijelaznog razdoblja, kako ne bi morali značajno produljiti radni vijek, a takva reakcija zasigurno se može očekivati i u slučaju povećanja dobne granice sa 65 na 67 godina!
Neće biti dovoljno radnika za uplaćivanje doprinosa
Ministar rada i mirovinskog sustava, Mirando Mrsić, na nedavnoj konferenciji za novinare kazao je kako se dobna granica neće podizati prije 2020. godine, odnosno, da bi prijelazno razdoblje tijekom kojeg bi se ona podizala trebalo biti između 2020. I 2030. godine, što znači da su na „meti“ generacije rođene između 1960. I 1970. godine. Kao jedan od ključnih razloga navodi procjene da ćemo se u to vrijeme suočiti i s nedostatkom radne snage. Točnije, s time da neće biti dovoljno radnika koji uplaćuju doprinose iz kojih se isplaćuju mirovine iz sustava generacijske solidarnosti, čime bi isplata mirovina iz tog sustava mogla doći u pitanje. Procjene stručnjaka kažu da bi, ne promijeni li se taj odnos, mirovine između 2040. i 2050. godine mogle biti na razini 22 posto prosječne plaće, odnosno, upola manje od današnjih 40 posto od plaće.
Trenutno, na jednog umirovljenika dolazi 1,17 zaposleni i to je neodrživa situacija, tvrdi i Predrag Bejaković, sa Instituta za javne financije. U posljednjih dvadesetak godina taj se odnos kontinuirano pogoršava. Tako smo 1990. godine imali tri zaposlena na jednog umirovljenika, 2002. godine 1,37 zaposlena na jednog umirovljenika, a danas 1,17 zaposlena, s tendencijom daljnjeg pogoršanja, obzirom da na Zavod za zapošljavanje svakodnevno stižu novi nezaposleni. I Bejaković se slaže s time da ćemo na takav trend moći odgovoriti samo na dva načina: povećanjem dobne granice za mirovinu, ali i uvozom radne snage, jer će Hrvatskoj uskoro nedostajati stanovnici u radno sposobnoj dobi, o čemu se još uvijek premalo govori. No, povećanje dobne granice, kaže, ne može biti odgovor za male mirovine. „Na to možemo utjecati jedino povećanim izdvajanjima u prvom i drugom stupu, s jedne strane na strani doprinosa, a s druge povećanjem svijesti da za buduću mirovinu moramo dodatno izdvajati i sami“, kaže.
Ima li drugi mirovinski stup uopće smisla?
Obzirom na trenutne trendove, značajnom dijelu budućih umirovljenika neće puno pomoći ni drugi mirovinski stup! Naime, prema podacima iz obveznih mirovinskih fondova, u posljednje tri godine oko 19 posto računa u drugom stupu nije bilo aktivno, odnosno svakom petom osiguraniku
poslodavac nije uplaćivao doprinose. Do 2008. njihov se udio kretao oko 10 posto, no od tada raste, a jedina dobra vijest je to da je u 2013. godini taj rast zaustavljen, odnosno, udio neaktivnih računa ‘stabilizirao’ se na petini, što vjerojatno treba ‘zahvaliti’ Vladinoj uredbi o zabrani isplate plaća u slučaju da nisu uplaćeni doprinosi iz travnja prošle godine. Nadalje, obzirom da smo krajem 2002. u drugom stupu imali oko 1.652.000 osiguranika, a HZMO ih na 31. prosinca 2012. bilježi 1.432.800, moglo bi se zaključiti da se računi oko 220.000 osiguranika ne pune jer su ljudi ostali bez posla, dok je vjerojatno još stotinjak tisuća onih koji su radili preko ugovora o djelu pa su im dohodak i doprinosi isplaćivali povremeno. O tome kakva je situacija s tim dijelom osiguranika pokazuje podatak da smo 2008. imali 62.536 osiguranika za koje su doprinosi uplaćeni na temelju ugovora o djelu, dok ih je lani bilo samo 42.987.
Prema podacima Središnjeg registra osiguranika (Regos), osim toga, čak 758.170 osiguranika u prosincu je bilo prijavljeno na plaću ispod 7761 kuna, stotinjak kuna niže od državnog prosjeka. Većina njih tijekom većeg dijela radnog vijeka imat će plaće manje od državnoga prosjeka, što podrazumijeva pravo na najnižu zajamčenu mirovinu iz sustava generacijske solidarnosti, koja sada za 45 godina staža iznosi oko 2630 kuna. No, to je iznos “pune” starosne mirovine (dakle, nakon što čovjek napuni 65, ili jednog dana 67 godina), dok se za raniji odlazak u mirovinu umanjuje oko četiri posto godišnje, ukupno do 20,4 posto za pet godina ranijeg umirovljenja.
Kako bismo preživjeli, morat ćemo štedjeti- sami
Za one koji budu morali raditi do 67 godina, a počeli su raditi rano, primjerice, sa 17, to znači i mogućnost da odrade i 50 godina staža, od čega će možda i 25, ili više biti i razdoblje štednje u drugom stupu, zbog kojega će mirovina iz sustava generacijske solidarnosti biti još niža! S druge strane, za veliki broj osiguranika uplate doprinosa u drugi stup bit će neredovite i s dužim razdobljima prekida, uz relativno mala izdvajanja od ispodprosječnih plaća, što znači da bi se mogle ispuniti procjene Svjetske banke s početka mirovinske reforme po kojima bi ukupna mirovina, uz pet posto bruto plaće koji se izdvajaju za drugi stup do 2040. godine mogla biti i niža od današnjih mirovina iz prvog stupa, a oko 2045. godine na toj razini.
U Ministarstvu rada to zasad ne žele komentirati. Naš izvor kaže tek kako se nije odustalo od povećanja doprinosa za drugi stup, što će se vjerojatno usvojiti s novim zakonima koji bi trebali biti usvojeni pred kraj godine. No, model po kojemu će se izdvajanja povećati, kao ni stope rasta, još nisu poznate, osim što je sigurno da to ne smije biti nauštrb isplate mirovina iz prvog stupa, odnosno, doprinosa koji se sada izdvajaju za generacijsku solidarnost te neto plaća. To ujedno znači i dugotrajan proces povećanja izdvajanja u drugi stup, što za sadašnje generacije osiguranika znači skromne efekte na buduću mirovinu. Ukratko, jedini odgovor koji struka i politika na male mirovine mogu dati je onaj da ćemo raditi sve dulje, ali da za višu mirovinu moramo – dodatno štedjeti sami.
