Kinezi će ove brojke shvatiti kao još jednu veliku pobjedu nad SAD-om, dok Amerika svoj odgovor (sadržan u Obaminom govoru Winning the Future) traži u infrastrukturalnim projektima i okretanju zelenim tehnologijama.
IHS-ovo izvješće samo je uporište i potvrda makroekonomistima i analitičarima koji već duže vremena predviđaju kako će za dvadeset do trideset godina kineski BDP biti veći od SAD-ovog.
Kina trenutno drži gotovo dvadeset posto svjetske proizvodnje, no i ona će se suočiti s problemom. Tendencija rasta postoji, ali zasigurno će usporiti. Zašto?
Kina će izgubiti dio kolača, zbog Vijetnama i takvih…
Uzmimo kao primjer Vijetnam, državu koja na sjeveru graniči s Kinom. Reforme u gospodarstvu, provedene upravo po uzoru na Kinu, pretvorili su Vijetnam u državu koju bogati investitori iz cijelog svijeta vide kao veliku priliku. Zemlja je to izrazito jeftine radne snage. Primjerice BDP po stanovniku u Kini popeo se na 7.500 dolara, dok je on u Vijetnamu tek nešto iznad 3.100 dolara. Nakon provedenih reformi vijetnamsko gospodarstvo snažno raste, a ekonomist Willem Buiter svrstao je tu zemlju među 11 koje će nositi svjetsko gospodarstvo do 2050. godine, predvidjevši joj prosječni rast BDP-a od 6,4 posto godišnje.
Upravo takve zemlje uzet će Kini dio kolača i zbog njih će kineska proizvodnja usporiti rast.
Velik dio „problema“ leži i u (do sada potplaćenoj) radnoj snazi – kineski radnici rade za nekoliko dolara na mjesec dok u dnevnom tisku čitaju kako im zemlja ruši sve ekonomske rekorde. Tako su u nekim gradovima borbe radnika za radna prava rezultirale dvoznamenkastim povećanjem naknada.
U makroekonomskim brojkama Kinu će svijet teško moći pratiti. Ono što nam ostaje kao zadovoljština, a Kinezima kao stavka na kojoj moraju značajno poraditi (žele li se približiti bogatstvu Zapada) jesu slobode pojedinaca, demokracija (ili neki njen vid) i jačanje kupovne moći građana.