Nije rijedak slučaj, da ne dobijemo naknadu, odnosno da ne možemo naplatiti ono što smo fakturirali kupcima? Kakva pravna zaštita postoji za one koji su odradili posao, uredno izdali fakturu, utrošili robu, materijal, plaće zaposlenih i sve druge resurse, a unatoč pokušajima ne mogu naplatiti svoje potraživanje?
Ima li smisla uopće ulaziti u dugotrajne sudske procese, zatrpavati ionako zatrpane sudove, te plaćati skupe naknade odvjetnicima s vrlo neizvjesnim rezultatom cijelog postupka?
Zar će država uzeti takvim poduzetnicima i PDV, kad su oni već izgubili resurse (robu, vrijeme, energiju itd.) koje su ugradili u svoje isporuke? Tako da će osim gubitka resursa morati platiti i PDV na onu naknadu koju nisu naplatili od kupaca?
Odgovor je da tako ne bi trebalo biti. Naime, U članku 8., st. 3 Zakona o PDV-u stoji:
Ako se porezna osnovica promijeni naknadno zbog različitih vrsta popusta ili nemogućnosti naplate, tada poduzetnik koji je isporučio dobro ili obavio uslugu može ispraviti (smanjiti) iznos poreza, tek nakon što poduzetnik kome su isporučena dobra ili obavljene usluge ispravi (smanji) odbitak pretporeza i o tome pisano izvijesti isporučitelja.
Dakle, ako ne možemo naplatiti svoja potraživanja, prema čl. 8, st. 3 Zakona o PDV-u, proizlazi da možemo barem ispraviti (smanjiti, „spasiti“) iznos PDV-a.
Ovo je u skladu sa čl. 8, st. 1 Zakona gdje se definira što je porezna osnovica i gdje stoji: Osnovica poreza na dodanu vrijednost je naknada za isporučena dobra ili obavljene usluge.
Dakle, zaključili bismo, ako nema naknade, nema niti poreza.
Ako nismo uspjeli naplatiti svoja potraživanja, onda ne bismo trebali niti platiti PDV. Ovo dodatno pojašnjava i Pravilnik koji isporuku veže uz naknadu.
Naravno, postoje određeni uvjeti, kao što su da “se porez može umanjiti tek nakon što kupac-poduzetnik ispravi pretporez i o tome pisano izvijesti isporučitelja”. Dakle, država se želi zaštititi da prvo kupac mora kod sebe povećati poreznu osnovicu kako bismo mi, kad već ne možemo naplatiti potraživanje, barem “spasili” PDV. To se čini fer i pošteno, posebno u situaciji kad je prisutna kriza u gospodarstvu (dakle, skoro uvijek kod nas, jer kod nas je uvijek neka kriza).
Kritična točka ovog cijelog postupka je svakako spremnost kupca da kod sebe poveća poreznu osnovicu, jer je to uvjet kako bismo mogli umanjiti obvezu za PDV.
Ovo je dodatno potvrđeno Mišljenjem Klasa: 410-19/02-01/272,
Ur. broj: 513-07/03-2, gdje stoji da ako dođe do ispravka porezne osnovice odnosno obveze poreza, tada se ispravak može obaviti samo na način da i isporučitelj i primatelj na propisani način i za isti iznos isprave porez odnosno pretporez.
Dakle, može, ali pod gore navedenim uvjetom. Ipak ovo pošteno rješenje otvara određene probleme u praksi. Naime, ako i dođe do ispravka poreza i kod primatelja i kod isporučitelja postavlja se pitanje provedbe ispravka. Jer ako idemo na storniranje fakture dolazi do smanjenja potraživanja, prihoda i poreza, te, u slučaju kad se radi o robi, povratu robe na stanje.
To znači da stavljamo robu na stanje koju nemamo. Kako ćemo se onda riješiti te robe koja ne postoji? Naravno, knjiženjem na trošak, ali time otvaramo novo „bojište“. Naime, porezni status takvog troška. Radi se o trošku koji je nastao u sklopu redovnog poslovanja (i nemogućnost naplate je sastavni dio redovnog poslovanja, posebice u Hrvatskoj) i koji nije naveden kao trošak koji bi trebao povećavati poreznu osnovicu.
Slijedom svega, čini nam se da bi trebalo korigirati samo osnovicu PDV-a, odnosno umanjiti obvezu PDV-a na temelju potvrde od strane kupca.
Kad već ne možemo naplatiti potraživanje, onda je svakako dobro spasiti barem PDV koji nikada nismo naplatili.
Tekst je u suradnji s portalom www.profitiraj.hr/beta pripremio Cinotti Revizija/Savjetovanje/Računovodstvo
