Koje su tri najveće makroekonomske pogreške hrvatskih vlada u posljednjem desetljeću?
Prva je pogreška monetarna. Program ekonomske stabilizacije 2003. trebala je pratiti industrijska politika. Fiksni tečaj koristan je ako troškove proizvodnje smanjujete razvojem novih tehnologija, no takva je politika izostala a HNB se slijepo držao fiksnog tečaja. Rezultat je da 1995. – 1997. troškovi rastu mnogo većom stopom od onih u EU. Domaći proizvodi postali su skupi, počeli smo uvoziti, a ne proizvoditi. Postali smo nekonkurentni.
Druga je pogreška fiskalna. Politika subvencija bila je takva da su se subvencionirali svi, a ne oni koji su mogli proizvesti proizvod koji bi bio konkurentan na svjetskom tržištu.
Treća je pogreška što su velike kompanije poput HEP-a, Ine i Pošte nisu restrukturirane 15 godina. One su strukturom ostale u socijalizmu i to su teške promjene koje čekaju novu vladu.
Brodogradnja i poljoprivreda teme su koje javnost smatra ispolitiziranima i doživljava ih poreznim opterećenjem. Što se događa s te dvije gospodarske grane?
Subvencije brodogradnje usmjeravane su krivo. Na kraju proizvodnog procesa prodajom broda pokrivao se gubitak umjesto da se po 10 posto godišnje prebacivalo na početak procesa – u segmente koji će brodogradilište učiniti efikasnijim. Deset po deset posto, i za deset godina bili bismo u skladu s EU normama. Zastarjelim metodama u organizaciji, tehnologiji i pripremi proizvodnje stvaramo gubitak, a EU ne dopušta da država pokriva te gubitke. Subvencije u EU dozvoljene su samo u zaštiti okoliša, istraživanju i razvoju.
Što se tiče poljoprivrede – da, subvencije su u proteklih deset godina rasle, a proizvodnja baš i nije pratila subvencije. Problem je što naši poticaji nisu u skladu sa sustavom poticaja EU, nego su u biti socijalna davanja malim gospodarstvima. Ima tu i političkog davanja kako bi se očuvala naklonost tih birača nekoj stranačkoj opciji. Ulaskom u EU slijedi nam šok-terapija jer takav model neće biti primjenjiv. Hrvatska će trebati dvije-tri godine prijelaznog roka da amortizira prelazak na europski sustav potpora.
Realni sektor Hrvatske ovisan je o narudžbama države. Koliko će domaćih kompanija biti sposobno za natjecanje na tržištu EU kada naručivanje poslova prestane biti praksa?
Vrlo mali broj. Problem vezanosti kompanija na državu s jedne su strane poticaji, ali još važnije, velike narudžbe zbog kojih su mnoge firme i postale velike – ceste, energetika… Na njih se onda veže velik broj podizvođača i tako realni sektor funkcionira. Ali te tvrtke nisu potvrdile konkurentnost na tržištu EU jer nikada nisu bile tržišno orijentirane. Nijedna firma u Hrvatskoj nije velika zbog toga što je velika na stranom tržištu. Ta direktna sprega poduzetnika i države ne prolazi na zajedničkom tržištu EU.
Zašto smo još u krizi?
Mi imamo vlastitu krizu. Razlog? Nemamo proizvod za svjetsko tržište. Nama je 2010. obilježio pad proizvodnje i rast nezaposlenosti, ali smo na žalost jedna od rijetkih zemalja uz Portugal i Grčku kojoj negativni trendovi traju i u 2011. Prvi kvartal 2011. godine obilježio je pad proizvodnje od 5 posto, a EU proizvodnja značajno raste.
Mediji su prepuni usporedbi Hrvatske sa Srbijom. Izmiču li nam doista susjedi u ekonomskom smislu?
Hrvatska je na žalost propustila priliku da 2006. postane politički lider regije. Kada ste politički lider i regiju usklađujete sa svjetskim normama, tada vam i svijet izlazi ususret – otvaraju se uredi, tvornice, predstavništva. Svijet se nakon 2006. godine okrenuo Srbiji. Svaki dan u Beograd dolaze značajne delegacije iz Kine, Indije, Rusije… Prednost je Srbije što je tehnološki nivo otprilike jednak, a Srbi imaju dva-tri puta manje plaće. Investitorima je to značajna ušteda, a važna je i činjenica da se proizvodi iz Srbije u Kinu i Rusiju uvoze bez carine.
S druge strane, javni je interes zadržati u Hrvatskoj domaće investitore koji investiraju u Poljsku, Slovačku, Sloveniju i Srbiju jer mi imamo gotovo 500.000 radno sposobnih građana koji nisu radno aktivni – 330.000 evidentirano nezaposlenih i oko 200.000 ljudi u prijevremenim mirovinama ili onih koji se ne vode u evidencijama.
Kakva je budućnost Podravke?
Zbog moje pozicije možda nije u redu da govorim o Podravci. Ali uvjerenja sam da je to jedna od najboljih hrvatskih kompanija. Nakon 2009. godine i gubitka od 300 mil. kuna neto 2010. smo ostvarili 85 mi. kuna bruto dobiti, a 2011. će biti još bolja. Financijska stabilnost kompanije sada je neupitna a 50 posto proizvodnje namijenjeno je izvozu 2012. godine.
Koja su tržišta Podravci važna?
Na smo domaćem tržištu jaki koliko jesmo, tu nema prostora za značajniji rast. Zanimljiva su nam tržišta Poljske i Turske. Poljska zbog tržišta od 40 milijuna stanovnika i tvornice koju tamo imamo. Turska je zanimljivo tržište na kojem ćemo pojačati svoju aktivnost jer je njihov okus za hranu sličan našem i Podravkini proizvodi mogu uzeti dio tržišta. U zemljama regije ionako se osjećamo kao kod kuće, to su tradicionalna Podravkina tržišta.
