Koliko li se izlizala ona posprdna „dužan si kao Grčka” u posljednjih dva desetljeća. Ipak kao uvod u priču o fiskalnoj politici pokazuje važnu činjenicu – konstantu problema državne potrošnje nekadašnje kolijevke civilizacije. Danas, Grčka je kolijevka razdora monetarne unije.
Popis utopljenika sve duži
Vođe Unije pričaju o principima, štednji, o „prodaji otoka” ili lijenim i nesposobnim Grcima. Poanta priče nije menadžiranje male zemlje na rubu Europe. Koliko god lako Uniji bilo „pokrpati” Grčke dubioze, toliko će teško biti sanirati treću po veličini ekonomiju eurozone, Španjolsku. A u redu čekaju Portugal, Irska, Italija… Težina „stare članice” svalila se tako na leđa Bruxellesa, i svakome je jasno – Euro neće opstati ako različite ekonomske politike moraju „živjeti” pod istom valutom.
Svaki euro koji ide Grčkoj izlazi iz džepa poreznog obveznika koji nema veze s Grčkom, živi svoje probleme,u Grčkoj nije nikada niti bio, a možda ga čak i živcira grčki nogomet. Tako Slovenac s plaćom od 800 eura mora spašavati Grka koji zarađuje prosječno 1.200 eura. Najštedljiviji i najkonkurentniji Nijemac će morati odvojiti najviše.
“Nismo ništa ukrali”
– Nikad prije u svom životu nisam bila tako ljuta, a ujedno i uplašena zbog budućnosti. Danas je bio jedan od rijetkih slučajeva da sam otišla na prosvjed, i to zato što osjećam da će surove mjere nametnute od strane grčke vlade utjecati na sve nas. To što se događa nije neočekivano, neredi su dio grčke svakodnevice. Krivite za to naš temperament, 150 budala koje misle da smiju sve uništiti ili činjenicu da se osjećamo izdanima. Ljudi su ljuti jer ništa nisu ukrali, – Zoe Koskinidou novinarka Metroa Athens objašnjava stanje u kojem su se našli, po njihovom mišljenju ni krivi ni dužni, građani Grčke posljednjih mjeseci.
Možda neki Skandinavac i ne bi pokušao prevariti na porezu. Možda bi Švicarac izdao svaki, pa i najmanji račun, jer „tako treba, i tako je pošteno.” Grci pak nisu naselili Alpe, niti imaju plavu kosu i Vikinške pretke. Institucije države nisu nadzirale korupciju i sivu ekonomiju, a Europska unija nije nadzirala Grčku. Tko je onda kriv? Predsjednik eurozone Jean-Claude Juncker, grčki ribar ili ministar finacija? Ili možda bonitetne agencije Moody’sa i Standard&Poor koje su svojim procjenama za nos vukle cijelu Europu?
Brojke koje politika ne može pratiti
Kada su krajem godine shvatili s kojim kartama igraju, ekonomisti su domaćoj javnosti dali brojke – smanjenje državne potrošnje za 25 posto. Proračunski manjak od 12,7 posto bruto domaćeg proizvoda treba svesti na okvirno 3 posto Mastiškog kriterija. Javni dug prema istom kriteriju ne smije prelaziti 60% BDP-a. Grčki javni dug trenutno je na 113 posto BDP-a. Jednostavnije rečeno – nemoguća misija.
To su brojke ekonomista. Sada dolaze obećanja političara. Različite kao dan i noć, nije teško pogoditi kojoj priči će se puk prikloniti. Grci su godinama trošili više nego su proizvodili, to su skrivali i nadali se… čemu se već nadaju utopljenici na pučini. Iz perspektive umirovljenika iz Soluna, tako se može nastaviti još koju godinu…
A što se politike i političkih odluka tiče, Grčka nikada nije zadovoljavala Mastriške kriterije, jedan od osnovnih uvjeta članstva u monetarnoj uniji. Podatak je to koji najbolje ocrtava duboke i nepomirljive razlike unutar Unije danas. S druge strane, to je i utješna poruka svakoj neodgovornoj ekonomiji eurozone – politikantstvo će vam proći sve dok Nijemci imaju konkurentnu proizvodnju.
