Usprkos nikad većoj ekonomskoj krizi, štednja u bankama nije nikad bila veća. Građani tako na svojim štednim knjižicama u ovom trenutku imaju oročeno 130 milijardi kuna. Samo u ovoj godini povećali su štednju za 3 milijarde.
Kad se kaže građani, to je naravno samo statistička varka, teško da je taj novac uspjela uštedjeti ona vojska nezaposlenih, ili onih 100.000 koji su dobili otkaz u posljednje dvije godine ili stotine tisuća umirovljenika koji jedva preživljavaju. Dakle, štede oni koji imaju. Koliko je takvih dobrih štediša?
HRT javlja da prema anketi GfK s početka godine, štedi oko 600.000 građana. Dakle 600.000 građana ima oročeno 104 milijarde kuna. Naravno ni to nam još ne govori mnogo. Ali prema uobičajenoj formuli raspodjele društvenog bogatstva i našim informacijama iz Državne agencije za osiguranje štednih uloga, oko 80% te štednje drži oko 20% štediša.
A i to je vrlo konzervativna procjena. Ili kad taj omjer pretvorimo u brojke, dolazimo do podatka da oko 120.000 štediša drži oročeno 104 milijarde kuna. Ili u prosjeku, a i taj nam prosjek ne govori o onima koji imaju desetke milijuna kuna štednje, svaki od njih ima oko 870.000 kuna na računima u bankama. Na tu štednju godišnje dobivaju prosječno 4% kamata, što je oko 34.000 kuna.
I kad bi na to platili porez na kamate koji postoji u cijeloj Europi i kreće se oko 20%, jednako koliko u Hrvatskoj iznosi porez na dobit, državi bi platili oko 7000 kuna poreza. Možda je puno, ali nije puno ako se uzima od onih koji imaju.
Jer puno je i radniku ostati bez plaće, a puno je i učitelju ostati bez 500 kuna. Ali država njih ne štedi. Jer je kriza. Ali zašto država štedi one koji imaju, i to imaju dovoljno da štede i u najvećoj krizi? I to milijune kuna.
U svakom slučaju, na ukupne godišnje kamate koje isplate banke, od oko 5 milijardi kuna, država bi bez ikakva problema, bez ikakvog referenduma, mogla ubrati oko milijardu kuna poreza na kamate. Dovoljno da se nijednom liječniku, profesoru ili učitelju ne uzme nijedna kuna.